петак, 20. април 2012.

PRSTI U CRNO UMOČENI

taj običan dan
prijetio je da preraste u neobičan
jedan od onih neopisivih
jer
nesviklo na iznenađenja
oko muškarca u prvi mah
registrovalo je samo čudne pokrete žene
koja se stapala sa svojom sjenom
vremenom postajući svjesno
tragičnosti zbivanja u vidokrugu
i neizbježnosti predstojeće drame

pred tim doskoro blistavim okom muškarca
kretala se ona
žena koja se po navici
uporno utapala u sjenu

neuobičajeno sporim pokretima
naučenim negdje daleko
u nekom drugom vremenu
u nekom drugom životu
kao da to nije ona
kao da je tuđe sjene sjena
i takva nepodnošljivo nepoznata
oblačila je tamu

nije to bilo obično crnilo
ni mala crna haljina

jer ta haljina crno tkana
nije bila ni elegantna
to je haljina bez šarma
od mraka koji je čino nedodirivom
koji ga je plašio
ali i mamio
izazivao
nagoneći mu čula u galop
pred tom haljinom misao je utapao u prazan prostor
tjerajući ga u nelogičnu nedosljednost
tjerajući ga na odluke koje nisu začete u kori mozga
koje su mu lomile kičmu
čineći njegove prste razigranim

i konačno
uprkos narastajućem strahu
dozvolio je zadnjim  stegame da popuste
zavukavši prste u to neobično crno
najprije oprezno i stidljivo
pa znatiželjno
pa drsko
najzad je tu tamu obuhvatio krikom osvajača
ubjeđenog da je pobjeda konačna
da mu ne može
niti smije izmaći
jer predodređena je onog davnog dana
u kome je naramenicu njene crne haljine
ukrasio cvijetom  zaboravljene boje
učinivši je svojom

sladosrsno se cereći  najavio je tren
u kome će svom silinom navaliti na njen mrak
pocijepati ga
prahom ga načiniti
protjerati ga iz vidokruga
moleći
rušeći
voleći
griješeći

ne slureći da taj njen mrak
zrno svjetla čuva
i od nje same

otvorio je vrata
dvostrukog pakla
dvostrukog raja
zar je važno

kišilo je negdje vani
uobičajeno za ovo doba godine
kalendar se rugao nejakom suncu
uobičajeno ....

Biljana Gajić

Нема коментара:

Постави коментар