среда, 25. мај 2011.

Kiko

Lagano s tugom


U prozorima kiša, kao neki zaboravljeni marš.
Ponovo jesen, opšta jesen, klasično doba elegija.
Otići ću malo na stanicu da se priviknem na rastajanje.
Ako se ne vratim, ostaće moje pjesme da lutaju ovim gradom.
Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juče.
U srcu vašem i mom, bila je, ostala i biće.
Ja odlazim, ali neki isti ovakvi kao ja ići će možda
umjesto mene na groblja pogubljenih da uče sintaksu odanosti.
Moje pjesme stajaće im uvijek na raspolaganju.
Ja idem, vrijeme je. Ja već sam, rekoste, prošlost.
Pozdrav svemu novom što je došlo da nježnuje i voli.
Mene nikad više niko ne može nazvati počasnim imenom balavac,
privilegisanim, kao kad kažeš: Proljeće!
Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajliću iz VIIa, koji u naslijeđenom vojničkom šinjelu
i nesvjestan pogrešne upotrebe najdražeg glagola voljeti polazi u osvajanje svijeta.
Ja nikad više ne mogu da napišem svoju prvu elegiju.
Ja nikad više ne mogu da imam sedamnaest, ni dvadeset pet.
Ja idem. Zar već? Zar sav da pređem u sjećanja?
A toliko toga je ostalo što sam još želio da kažem.
Ja idem. Ja još sam tu. Ako dođete u Tvrtkovu 9/3 častiću vas čajem i uspomenama.
Ja još sam tu. Minutu ćutanja za mene!
1959
* * *
Oslobađam te tuge za sobom, ženo, kad budem odlazio.
Oslobađam te tuge za sobom, ženo, kad ti budem dolazio
samo u trošnom obliku uspomena.
Budi vesela žena
kao u doba naših dobrih starih večerinki.
Ponekad samo pročitaj moje knjige. I – krikni.
1964

1 коментар:

  1. "Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajliću iz VIIa, koji u naslijeđenom vojničkom šinjelu
    i nesvjestan pogrešne upotrebe najdražeg glagola voljeti polazi u osvajanje svijeta.
    Ja nikad više ne mogu da napišem svoju prvu elegiju.
    Ja nikad više ne mogu da imam sedamnaest, ni dvadeset pet."
    tako je to jedino on znao...obozavani pesnik

    ОдговориИзбриши