среда, 25. мај 2011.

Izet Kiko Sarajlic

Povodom Ljermontova


Ležimo u ovoj dolini
nedagestanskoj
opasani ćutanjem i borovima.
Nad nama oblaci. Kao kod Ljermontova. Bez pardona
evo ih
ulaze u naša sjećanja.
I najednom, nikad viđen, pred nama izrasta Kazbek.
Iza svakog stabla kao da vreba
po jedan Martinov.
Ja mislim na Ljermontova i recitujem ti njegove “Oblake”.
A mene?
Ko će se mene sjetiti jednog dana ovdje u ovoj dolini nedagestanskoj sjetiti?
Zar nijedan oblak neće biti povod za razmišljanje o meni?
Nijedno Volim?
Nijedno Doviđenja.
Ko će s mojim imenom
upoređivati jednog dana ljeto?
Ko?
Ko će sem tebe i kiša oplakati moju smrt
već zgrbljenu negdje
u budućnosti?
Ko će oplakati moju smrt
bez dvoboja, bez martinova?
(Njen datum dopišite kasnije.)
Ja razroki,
ja patetični Ljermontov
iz epohe Lili Marlen.
Ko će s mojim stihovima
šetati sutra kroz predvečerja?
Po liku moje nade ko svoj će da iskleše lik?
Svejedno, svejedno.
Sad ležimo u ovoj dolini
opasani ćutanjem i borovima.
I važno je samo to da si kraj mene ti i da to dolazi kiša.
Kiša!
Ne tenkovi!
1956

Нема коментара:

Постави коментар